*..=)..*
29.09.2008., ponedjeljak
°°°°Dusa°°nije°°na°°prodaju°°°°
|
Natustilo se i nebo je olovno rasprodajem sve sto je ostalo od mene lose ocuvano polovno jeftino i u pola cijene rasprodajem sve sto je ostalo od mene Ja prodajem oci suvise toga su vidjele ugasile se i nekako su uvele oci su sve vidjele pa su se postidjele usi mnogo cule pa ogluvjele a oci uvele Prodajem svoje ruke nerazvijene noge koje jedva hodaju nudim kapilare, arterije i vene dusa mi nije na prodaju Ona je ostala potpuno ista ranjena mnogo je puta ona je kao suza bistra i cista moja je dusa netaknuta Prodejem srce veoma lako je ranjivo oduvijek je bilo avanturista i skitnica pogadjali ga neodbranjivo cijena prava sitnica prodajem srce lako ranjivo cijena sitnica, prava sitnica |
03.09.2008., srijeda
PJESMA MRTVOG PJESNIKA
|
Moj prijatelju,mene više nema. Al nisam samo zemlja,samo trava. Jer knjiga ta,što držiš je u ruci, Samo je dio mene koji spava. I ko je čita - u život me budi. Probudi me, i bit ću tvoja java. Ja nemam više proljeća i ljeta, Jeseni svojih nemam,niti zima. Siroti mrtvac ja sam,koji u se Ništa od svijeta ne može da prima. I što od svijetlog osta mi života, U zagrljaju ostalo je rima. Pred smrću ja se sakrih (koliko mogoh) U stihove. U žaru sam ih kovo. Al zatvoriš li za njih svoje srce, Oni su samo sjen i mrtvo slovo. Otvori ga, i ja ću u te prijeći Ko bujna rijeka u korito novo. Još koji časak htio bih da živim U grudima ti. Sve svoje ljepote Ja ću ti dati. Sve misli,sve snove, Sve što mi vrijeme nemilosno ote, Sve zanose,sve ljubavi,sve nade, Sve uspomene - o mrtvi živote! Povrati me u moje stare dane! Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati Sve čeg se takne. Ja topline hoću I obzorja, moj druže nepoznati. I zanosa! I zvijezda,kojih nema U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati. Ko oko svjetla leptirice noćne Oko života tužaljke mi kruže. Pomozi mi da dignem svoje vjeđe, Da ruke mi se u čeznuće pruže. Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit, I biti ljubljen, moj neznani druže! Sav život moj u tvojoj sad je ruci. Probudi me! Proživjet ćemo oba Sve moje stihom zadržane sate, Sve sačuvane sne iz davnog doba. Pred vratima života ja sam prosjak. Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba. |
13.06.2008., petak
Dali netko zna što je to zapravo ljubav??
 Ponekad me začudi ova prolaznost.,i to kako se sve s vremenom gubi.,zaboravljamo ono što nam je nekad bilo važno.,i neke nove ljude puštamo u život kao da nitko prije nije ni postojao.. Vrijeme zaista briše sve.,stare tragove i rane.,ostaju samo ožiljci na duši.. Tek rijetka sjećanja se na zaborave.,a toliko toga nam ostane u onom dijelu života koji smo prepustili ničemu.. Toliko snova i želja ostavimo baš pred tim vratima zaborava.. Bilo je dana kad sam mislila da su neke stvari vječne da se neki ljudi nikada neće zaboraviti.,da nikada neću biti ovo što sam sad.. Danas.,više se ne usuđujem ni misliti.. Sve se promijenilo.,nešto na bolje nešto na gore.,ali se promijenilo.,samo srce mi je isto ostalo.. Još uvijek se teško daje.,ali daje se do kraja kada zavoli.. Koliko sam samo griješila.,koliko krivih riječi pobjeglo mi je kroz zube a da nisam bila ni svjesna.. Danas mi je žao zbog mnogo toga.,ali kako da vratim vrijeme tamo gdje više nema vraćanja.. Da sam barem znala cijeniti ono što sam imala.,da sam te znala sačuvati.,ali nisam.. Među ljudima o tome ne pričam.,al znaju mi s lica pročitati koga ne zaboravljam a trebala bih.. Iz svega naučim ponešto novo.,poslije tebe na sve drukčije gledam.,jedino žao mi je što se nisam usudila srce da ti predam.. Sada svaka moja misao k tebi me vuče.,i ja još uvijek živim za ono naše juče.. Možda prekasno je.,ali ponekad mi se učini da me gledaš pogledom prepunim čežnje i neke skrivene želje.. Ja nisam ništa novo pod ovim zvjezdama.,i možda ne zaslužujem šansu..Tek sam jedno slovo među mnogim riječima.,i možda nisam pravo lice u tvojim očima ali za tebe kuca ovo srce u mojim grudima.. Biram krive riječi.,to je sigurno.,jer srce kucalo je i prije i poslije tebe.,ali ne pronalazim neke bolje kojima bi mogla izreći da si baš ti.,kojeg izgubih tako lako iz nekih glupih razloga.,cijeli moj svijet.. Nikada nisam mislila da ću baš ovdje pričati.,u tuđim očima i po tuđim shvaćanjima.,možda o ničemu.,o nekoj izgubljenoj ljubavi.,o biću koje bi možda trebala potisnuti iz svojih sjećanja.. Dali se ovo uopće i može nazvati ljubav.,dali netko ovdje zna što je to zapravo ljubav?? Jednom ću opet voljeti.,znam hoću.,nema smisla da se sad tu zavaravam i kunem da ćeš biti jedini do kraja moga života.,vrijeme odnosi sve.,stare rane zacijele pa nas više ne bole.,jednostavno.,moram preboljeti.. ali.,još zadrhte mi koljena kad se nađem u tvojoj blizini..i još osjećam tvoje poljupce na usnama.,mada te nisam ljubila cijelu vječnost.. Dala bi sve.,da te opet imam.,ali čini se da u današnjem svijetu nije dovoljno samo voljeti.,a ja.,osim srca.,nemam ti šta dati..  |
03.06.2008., utorak
Tebi...
|
Budim se, a sunčeve "ruke" dodiruju mi kosu. Od magle ne vidim ni vlastite misli. Tad prva misao oduzima mi dah, a ruke onako hladne kao da i nisu moje... Osjećam da se više ne budim sa osmjehom na usnama..Netko je ubio taj osmjeh...i pobjegao,ostavivši za sobom zločin koji me svakog dana sve više boli.. Nekada je sve bilo onako kako sam ja željela...dok sam živjela pod tuđim maskama. Sada više ni ja nisam ona ista. Ne želim vjerovati u to,ali istina uvijek najviše boli,čak i onda kad si spreman za nekog zadnji put očima pogledati svijet. Dok mi kroz žile putuju sjećanja, a na koži osjećam studen,u mislima gazim po komadićima stakla,al me ne boli...jer poslje tebe se ni boli više ne bojim. Ponekad zaboravim disati...nema nikog da me podsjeti. Ne pričam ljudima o tome a ipak u očima mi čitaju sve..kao da sam roman na čijim je starim stranicama zaspala tišina odavno već.. Ne želim njihova sažaljenja pa ponekad skrivam pogled,da ne vide sve,da ne vide tvoju sjenu iza koje se skrivam često...kada sam posve sama. I onda dok prolazim gradom,nabacim mrtvi osmjeh(jer onaj pravi je odavno napustio svoje mjesto boravišta) i ne želim razmišljati što će biti sutra,a neda mi se misliti na ono što je bilo jučer... Samo još dublje potonem u oceanu vlastitih suza.. Bio si topli kaput u hladnoći,a u samoći nježna pjesma..I bio si sve za što sam živjela,borila se..izgubila!! Sada osjetiš samo moju bol,a ne znaš čija je..jer me zaboravljaš..i tako nastvljam dalje.. Znam da nikada neću voljeti svoju budućnost. Samo je jedan razlog... A možda jednom ovakve misli stignu i do tvoga prozora kada više ne budeš imao nekoga svog... Nedaj im da uđu,zatvori prozore...Pomisli na nešto lijepo i......zaboravi. Jer možda se tad opet sjetiš mene,svoje izgubljene sjene...i nedaj lažnoj suzi da krene ako me se sjetiš... Možda....... Nekada......... Negdje.........  |
